Zašto ljubav boli?
Naša emotivna zrelost se očituje u tome kako se osjećamo kad nismo u vezi te kako se osjećamo i ponašamo kad jesmo u vezi.
Odnosi – bili u vezi ili ne – su naši najveći učitelji – nepogrešivo nam ukazuju na sve ono što zove na iscjeljenje unutar nas. Kroz život prolazimo razna iskustva koja neminovno ostavljaju traga na nama. Često se ne okrećemo unutar sebe dok nam se ne dogodi velika kriza, bolest ili nam jednostavno dođe trenutak kad kažemo: ,,Dosta!”
Sasvim je normalno da ste tijekom života iskusili probleme, razočaranja, gubitke i bol. Svi smo ovdje na Zemlji kako bi iskusili, spoznali, naučili i razvijali se. Neki s većim i težim lekcijama od drugih – no, ono što danas znamo i što mogu potvrditi svi ljudi koji su imali priliku raditi terapiju Život između života ili su imali Iskustvo bliske smrti – na razini Duše – sami odabiremo koje lekcije želimo učiti i što želimo iskusiti.
Ono što čini razliku je razina naše svjesnosti i naša odluka kako postupamo u tim bolnim i izazovnim trenucima.
Uglavnom slijed događaja ide ovako: dogodi se bol, razočaranje, bivamo napušteni, ostavljeni. Emotivna bol toliko boli da nas počinje i tijelo boljeti. Počinje nas boljeti srce koje nam pokušava govoriti o tuzi. Potom se moguće javljaju i želudac i crijeva koji pokušavaju probaviti strah od novog i nepoznatog. A zatim smo mi žene sklone pospremanju krivnje i razočaranja u jajnike i maternicu pa se javljaju miomi, ciste ili druga oboljenja. Muškarci se uglavnom požale na probadanje u prsima, bol između lopatica ili visok krvni tlak…no, često tek onda kad im tijelo već vrišti.
U takvim situacijama vrlo često upadamo u nesvjesne obrasce ponašanja tako da se žalimo, tračamo, krivimo, bivamo ljuti, optužujemo. Time samo uzaludno gubimo energiju.
A da ne spominjemo kako se ponašamo u pogledu odnosa s drugima. Zatvaramo srca. Ne usudimo se više voljeti. Gubimo povjerenje u ljude, suprotni spol, život.
U našoj kulturi nas od ranih dana, pogotovo muškarce, uče da je tugovanje nešto što nije u redu. ”Daj saberi se! Dečki ne plaču!” a kasnije: ”Ma daj, nije te vrijedan! Doći će drugi! Idemo van, naći ćemo ti drugog!” i slično.
Time pak samo potiskujemo tugu i razočaranje još dublje u sebe. Umjesto da iscijelimo – kreiramo podlogu za bolest (tijelo sve pamti!) a odašiljemo elektromagnetsku poruku da se muškarcima/ženama ne može vjerovati…da je ljubav besmislena…da prava ljubav ne postoji… i sl.i time nazad privlačimo događaje koji nam UPRAVO TO potvrđuju!
Jer ako mi to vjerujemo – to postaje naša realnost!
Stoga je rad na sebi toliko važan. U Školi osobne promjene ”Stvorite Nov Život” prvih nekoliko tjedana posvećujemo veliku pažnju upravo obrascima razmišljanja, osjećajima i tjelesnim manifestacijama kako bismo detektirali što je to ono što je do sad kreiralo moj život kakav je. Koja su zaista moja uvjerenja? Kako se uopće osjećam? Što mi to moje tijelo zapravo poručuje? I tada počinje niz AHA momenata…otvaraju nam se oči…otvara nam se nov svijet! Zaranjamo u najdublje tame kako bi se uzdigli u najjasnije svjetlo. Strah, tuga i bol se transformiraju u snagu, mir, ljubav. A naš život kreće sasvim novim putem. Putem ljubavi.
I još nešto – tuga je u redu! Tuga je važan dio transformativnog procesa ako smo aktivni u njoj. Ako smo svjesni tuge do najdubljih dubina umjesto da ju zatomljujemo (hranom, pićem, cigaretama…) ili bježimo od nje (izlascima, površnim odnosima, zakopavanjem u poslu, opsesijom…) vrlo brzo se ta tuga transformira u takvu moć da ostajemo zapanjeni sami sobom i onime što postajemo i onime što zahvaljujući time kreiramo.
Više o tome zašto privlačimo određene osobe u život možete pročitati ovdje – link na blog o okrivljavanju (tamo se spominju sjene)
